Grad Pirot, projektno finansiranje medija Projekat “Zanati: važna karika u privrednom lancu”

20. septembar 2019. 13:11 Projekti Pirot Plus Online

2. Dr Dragan Kostić: Udruženja koja su sačuvala zanate u Pirotu

Esnafi se javljaju istovremeno sa nastankom srednjovekovnih gradova. Oni su predstavljali udruženja zanatlija, dakle grupe ljudi koji rade isti posao, a koji su se udruživali kako bi ostvarili svoja prava i više ciljeve.

Кovači su, na primer, bili veoma značajne zanatlije, jer pored potkovica i drugih gotovih proizvoda od gvožđa, izrađivali su neophodne žice za oružare, potom proizvode bez kojih nisu mogli ni nožari, proizvođači eksera i čioda, kazandžije i proizvođači igala. Takođe je obućar zavisio od kožara, mada je preferirao da svoju radnju otvori podalje od mesta gde njegov dobavljač obavlja svoje zanatske delatnosti, a razlog tome je bio krajnje jednostavan: konzervacija kože, bilo metodom štavljenja ili sušenja, ostavljala je za sobom nesnosan miris!

Usavršavanjem tehnike dolazi do podele rada u svakoj radionici, što je imalo za posledicu povećanje broja profesija i esnafa. Na primer, dotadašnji esnaf kožara je tako vremenom izdeljen na izrađivače oštrica i nožnih drški.

Esnafi su imali dve vrste propisa: prvi su se ticali onoga što se može nazvati trgovačkom stranom esnafa, a drugi “unutrašnjim” pitanjima kao što su plate, trajanje i uslovi šegrtovanja kod majstora, socijalna pomoć i obaveze članstva prema esnafu.

Esnafe je karakterisala sitna proizvodnja. Svaki član esnafa bio je sitni zanatlija, neposredni proizvođač. On je sam radio sa alatom koji je imao u svojoj radionici i za koji je bio vezan kao "puž za svoju kućicu". Obično je radio u istoj radionici u kojoj je radio i njegov otac i deda, i u kojoj su kasnije radila i njegova deca i unuci, služeći se istim alatom.

Skoro svaki zanatlija u srednjovekovnom gradu je u isto vreme i trgovac. Tipični iskusni zanatlija na smenu je radio na proizvodnji robe i njenoj prodaji u svojoj maloj zanatskoj radnji, koja mu je istovremeno bila i kuća za življenje. Svaki dućan u gradu ličio je na prodavnicu, sa parom horizontalnih roletni koje se otvaraju i sa gornje i sa donje strane. Gornja roletna, koja se otvarala nagore, bila je poduprta sa dve grede, tako da je zajedno sa roletnom činila nadstrešnicu. Donja roletna se spuštala na dve kratke nožice i tako služila kao tezga na koju se stavljala roba. Noću su se roletne spuštale i zabravljivale sa unutrašnje strane iz bezbedonosnih razloga.

U dućanu gazda i šegrt su se bavili svojim zanatom, a ponekad su im se mogli pridružiti rođaci, jedan ili dvojica, kao i gazdina žena. Srednji stalež, koji su činile kalfe, postojao je kod nekoliko zanata gde je vrsta posla bila takva da zahteva više rada. U većini esnafa, majstoru je dozvoljeno da ima samo jednog šegrta, a najviše dvojicu, dok su pivari, zlatari i piljari mogli da ih imaju i više, dajući im mogućnost da zaposle i koliko god žele svojih rođaka (braće ili nećaka), ali da ih tretiraju kao svoje sinove.

Još pre oslobođenja od Turaka Pirot je imao razne esnafe. To sve govori o dugoj tradiciji i razvijenosti zanatstva u Pirotu. Zapis iz 1808. godine na ikoni Sv. Stefana u klisarnici stare crkve u Pirotu govori o mutavdžijskom esnafu. Ovaj zapis potvrđuje postojanje zanatlija mutavdžija organizovanih u esnaf već početkom 19. veka5. Iz zapisa teftera terzijskog esnafa iz 1843. godine saznajemo za priloge date u esnafsku kasu. Tako Daskal-Pejče (Učitelj-Pejče) te godine na praznik Uspenja Bogorodice upisuje sumu od 190 groša. Za tu godinu sačuvano je više zapisa u tefterima terzijskog esnafa. Terzijski esnaf osnovan je još 1843. godine. U cilju daljeg razvoja zanata donose se tri uredbe terzijskog esnafa 1845. godine, i to o zabrani trgovine na pazaru kao i uredba o limitiranju cena za sukno. Treća uredba terzijskog esnafa pored zabrana, donosi manji spisak artikala za prodaju sa određenim cenama9. Već početkom 1859. godine u mineju Sukovskog manastira imamo zapis o poklonu grnčarskog esnafa iz Pirota. Ovo je prvi pomen o grnčarskom esnafu u Pirotu. Iz tog dokumenta saznajemo da je grnčarski zanat toliko bio razvijen da je esnaf već tada postojao u Pirotu10. Ignjatije Stamenković, pirotski abadžija je primio 1000 groša od Mitropolita Beogradskog Mihajla za manastir Sukovo.

Godina 1891. je vrlo značajna za Pirot. Sastavljaju se prvi statistički podaci u Pirotu za 1890. godinu za Načelstvo pirotsko. Iz te statistike saznajemo da u Pirotu ima raznih esnafa i veliki broj zanatlija. Na primer u nemešovitom esnafu zanatlija postoji: lončarski, rogožarski, berber-ski, mutavdžijski, kačarski, kolarski, dunđersko-stolarski, samardžijski, potkivačko-nalbantski, šloserski i kovačko-kazandžijski zanat. U mešovitom esnafu ima još zanata: ćurčijski, obućarski, terzijski i abadžijski, zlatarsko-kujundžijski i opančarsko-tabački zanat.

Povodom godišnjice postojanja i rada Ugovorne okružne privredne komore Pirot i 176 godina od osnivanja privrednog udruživanja u Pirotu je organizovana Svečana akademija.

Cilj obeležavanja godišnjice Ugovorno okružne privredne komore Pirot bio je podsećanje na vizionarske poduhvate pirotskih zanatlija, prve industrijske korake i podsticanje poslovne klime u Pirotskom okrugu.

Predsednik Ugovorne okružne privredne komore Pirot dr Dragan Kostić u svom obraćanju je rekao da su ovom prilikom želeli da pokažu da su se mnogi ljudi iz Pirota mnogo godina ranije udruživali kako bi bili jači i uspešno poslovali.

Dr Dragan Kostić je u razgovoru za naš Projekat podsetio da je Pirot kroz istoriju bio poznati zanatski grad, a da su esnafska udruženja sačuvala zanatalije i pružala im veoma značajnu podršku u radu.

U narednoj objavi obradjujemo ćilimarstva u Pirotu kroz istoriju i ćilimarstvo danas .

*Naslovna fotografija: Muzej Ponišavlja Pirot, Fotografija je iz dvadesetih godina 20.veka.

*Fotografije u tekstu: Istorijski arhiv Pirot